Vjerojatno ste već primijetili da promjena voznog traka u jutarnjoj gužvi rezultira time da se trak koji ste upravo napustili iznenada počne kretati brže nego onaj u kojem se trenutačno nalazite. Naravno, u slučaju povratka u 'bržu' kolonu ona automatski postaje sporija, a u slučaju da se odlučite na igru živaca, čekate svojih pet minuta i uopće ne napuštate traku u kojoj se nalazite, ona ostaje trajno sporija od svih ostalih. Ista stvar se događa i ako namještate lanac na biciklu. Taman kad su vam ruke do lakata umrljane masnoćom, zasvrbjet će vas nos ili potjerati na WC, kao što će i pri bušenju rupe za karnišu svrdlo u zidu nepogrešivo nabasati na komad željezne armature, a šaraf koji vam ispadne posve će se sigurno otkotrljati u najnepristupačniji kut prostorije. Sve sam to prošao, i takve nevolje, premda mogu prilično frustrirati, odveć ne zabrinjavaju, ne radi se o vradžbini koju je na vas bacila ljubomorna kolegica s posla, Božjoj kazni zbog izbjegavanja nedjeljne mise ili kakvoj drugoj metafizičkoj sili. Stvar je znanstveno opisana kao četvrti zakon termodinamike, koji kaže: 'ako nešto može poći naopako, sigurno će poći naopako', poznatiji kao 'Murphyjev zakon'. Murphyjev zakon patentirao je neki američki kapetan Ed Murphy nakon jednog neuspjelog Nasina projekta, no naši su stari davno prije nego su Amerikanci otkrili Ameriku isti zakon opisali u izreci 'ako zavučeš ruku u vreću punu bresaka, izvući ćeš bananu.' Ili tako nekako. E sad, Murphyjev zakon takve stvari smješta u kontekst povremenih i bezazlenih životnih situacija, no kvragu je li vam se kad dogodilo da bi dobar dio svog života mogli smjestiti u kontekst Murphyjeva zakona? Eto recimo, uoči lokalnih izbora 2003. šuškalo se kako će Milan Bandić donijeti odluku da Grad svaku obitelj s troje djece godišnje nagradi sa 7000 kuna. U to vrijeme mi smo upravo čekali treće dijete, plaća je bila neka prosječna televizijska, ni mala ni velika, baš smo se veselili i djetetu i lokalnim izborima. Mališa se trebao roditi 31.10., na Svjetski dan štednje, a dočim se pročulo za termin, Bandić je odlučio baš na njemu uštedjeti. Odluka o Gradskoj koitalnoj stimulaciji odnosila se samo na treće dijete koje se rodi nakon 1. siječnja… Dvije godine poslije, moj štediša je u istoj vrtićkoj grupi s mnogo treće djece (mi živimo u Dubravi) koja veselo iskaču iz Merecedesa ML i Audija Quattro, (velim vam da živimo u Dubravi), on je najmanje dva mjeseca stariji i barem 7 tisuća kuna siromašniji jer su njihovi tate i mame malo bolje gađali važne svjetske datume. Mislim, sve ok, negdje se moralo početi i negdje se morala podvući crta, i ne voze baš sve peteročlane obitelji, pa čak ni u Dubravi, Merecedes, BMW i Audi, ali nakon prometnih gužvi i kućnog majstoriranja, tu sam se prvi put suočio s Murphyjevim zakonom u vlastitom financijskom sektoru. Nakon još jednih lokalnih izbora treća dječica rođena dva mjeseca poslije svojim su roditeljima donosila već po 9000 kuna na godinu, ali i mene je karta krenula, plaća je s vremenom rasla i kompenzirala ona dva mjeseca nepotrebne žurbe u spavaćoj sobi. Taman sam se malo opustio, živjelo se dobro nije se štedjelo ništa, bio sam u dopuštenom minusu, čak smo išli i na skijanje, i to dvije godine zaredom, ali… Kako naš narod kaže, 'Murphy nikad ne spava'. Jer kako je rasla plaća, drugim okom vidim kako raste i burza. Poučen prethodnim iskustvom da s važnim potezima ne treba brzati, burzi sam pristupio opreznije nego ženi. Godinu dana sam čitao knjige, pratio dionice, slušao analitičare, proučavao bid i ask, tickere, znao sam sve o CKML-R-A, i kad su se svi ukrcali i kad sam se uvjerio da svaka baba u ulici ima neku dionicu i da su svi dobro prošli, i da tu nitko nikada ne može ništa izgubiti, jupi, evo i mene! Nešto sam malo otkinuo od plaće, nešto malo od banke i tako pametan i učen veselo krenuo prema burzi. Društvo me ondje isto tako veselo dočekalo, i mene i moj margin kredit, pa su mi s veseljem prodali sve što sam htio kupiti. Odmah nakon moga spektakularnog ulaska burza se počela ljuljati, već petog dana izgubio sam 5 posto, ali ja sam načitan, a čitao sam i Warrena Buffeta, koji kaže da 'kad svi prodaju, ti kupuj'. Ali tako načitan preskočio sam pročitati ekstenziju Murphyjeva zakona koja kaže 'Ako nešto može poći loše, poći će još lošije', a kada sam pedesetog dana izgubio 50 posto, g. Murphy mi se već činio kao nepopravljivi optimist. Ed Murphy me potom godinu dana pustio na miru, taman da se saberem i pročitam još nekoliko mudrih knjiga i da čujem još koji pametan savjet, poput recimo onog u ulaganju u nekretnine. E, to te ja pitam! Pa odlučim glavom bez obzira pobjeći i s burze i iz Zagreba, još je preostalo za jedan kreditić, bit će to brvnara, priroda, selo, patke, guske, čamac, udica, ako ništa drugo gladan neću biti, ionako sam sit svega. Naravno, treći dan nakon što mi je odobren kredit (kad ga je odobravala, bankarka me već ionako sumnjičavo pogledavala i nešto mrmljala o 'krajnjem limitu'), hrvatska Vlada mi je uzela još jednu ratu kredita, ispravno procijenivši da zaposleni u javnim poduzećima ne smiju imati veliku plaću, bez obzira na to jesu li na proračunu ili nisu. 'Svatko se mora stisnuti i nečega odreći', rekla je premijerka, što sam ja toplo pozdravio jer sam se ja odrekao velike plaće, a Šuker velikih poreza i doprinosa na moju plaću. Sad se stišćemo i ja i on, ali nam je zajedno valjda toplije. Izmasakriran tim potezom (Murphyja, ne Vlade) nisam mogao prikriti zlurad osmijeh kada je kapetan Murphy dohvatio i moju suprugu. S 50 kuna više, ušla je u zonu velikog harača i sad mjesečno plaća kaznu od 250 kuna. Mislim, dobro je čuti da se Murphy događa i drugima… Ali ja sam mu nekako najdraži. Vlada je naime uvidjela pogrešku i naravno, uz pomoć g. Murphyja odlučila učiniti dobro djelo i ispraviti neke stare nepravde. Najavila je ukidanje kriznog poreza, ali je odmah izmijenila stope i razrede u porezu na dohodak. Tako je za 5 posto smanjena porezna stopa Ivici Mudriniću, a meni je za 5 posto povećana, što je logično jer mi je smanjena plaća pa makar da mi nešto povećaju. Time je uspostavljen socijalni mir u Hrvatskoj udruzi poslodavaca i izbrisane klasne razlike između mene i mojih novih drugova u platnom razredu - Tedeschija, Lukovića, Vlahovića, Keruma i cijele familije Todorić. Sad konačno svi plaćamo porez na dohodak po stopi od 40 posto. Ostale su još razlike u plaći od oko 100.000 do 300.000 kuna, ali glavno da smo svi u istom razredu, ustavne odredbe o pravednoj raspodjeli poreznog tereta ne treba se držati ko pijan plota. No, g. Murphy se tek počeo sa mnom zaje…, oprostite, zagrijavati. Prije dva mjeseca, baš u vrijeme kad sam oko svoje brvnare napravio plot i stavio i zadnji crijep, Vlada je najavila porez na imovinu. Osobito jelte, na vikendice. Moji novi drugovi iz razreda koji također imaju vikendice, Vidošević i Todorić, kažu mi da mi nema pomoći. Vikendica mi premala da je registriram kao hotel, a krajolik preravan da je registriram kao planinarski dom. Netko drugi na mom mjestu sad bi već potpuno klonuo. Ali samo onaj tko ne zna za Murphyjevu konstantu: 'Nasmiješi se… sutra će biti još gore.' Eto recimo, čuli ste već da Nijemci ozbiljno raspravljaju o uvođenju poreza na debele. Neće dugo trebati da za mogućnost novog poreza čuje i naša Vlada. Ja sam naravno, mušterija po najvišoj stopi. Spominje se i porez na kućne ljubimce. Znate, nekad sam imao papigu, prije dvije godine pobjegla je kroz otvoreni prozor. Već smo je oplakali, ali sad bih se kladio da će se točno onog dana kada Vlada usvoji i taj porez glupa papiga ponovno pojaviti na mom prozoru.
saznajte više na bigblog.tportal.hr