Odjednom Ustaša
Odjednom sam Ustaša, četvrti razred osnovne škole I.L.Ribara u malom pitomom selu na jugu Bačke, sjedim u učionici, početak je 91' godine, iz nekog razloga izjašnjavamo se o nacionalnosti tako što se ustanemo i kažemo šta smo.Ustajem se i govorim: "Jugoslaven" - samo je falila "Hej Slaveni" u pozadini, suza na oku, srednje jak vjetar i zastava na jarbolu da to bude najmonumentalniji trenutak moga života. Tako su mi rekli kod kuće, da se ne talasa reci Jugosloven, pritaji se, bilo je to svojevrsno ne zauzimanje strane u sranju koje se naveliko zahuktavalo. "Ne, on je Ustaša" - dobacuje dječak, kolega iz razreda koji se preziva (tragikomično) Schneider, ostali se naravno hihoću, eto kako se sudbina poigra, dočekao sam da me potomak okupatora u mojoj zemlji proziva za kvinslinga. Bilo je i takvih, Njemaca, Slovaka, Mađara, Hrvata koji su se silno trudili poduprijeti probuđeni nacionalni duh Srba, tako što su prstom upirali u druge ne bi li dokazali vlastitu lojalnost. Za primjer valja navesti kako je Z.Š bio predsjednik seoskog SPS-a, a inače je porijeklom iz zapadne Hercegovine kao i mnogi Hrvati u selu. pročitaj dalje
